KoChe
“Serpiko” (“Serpico”, 1973) sa Al Paćinom (Al Pacino) u naslovnoj ulozi je jedan od mojih omiljenih filmova. Kad vidim da se prikazuje na televiziji, moram ostaviti sve što radim i ponovo gledati ovo filmsko remek-djelo. Ne može mi dosaditi. Svaki put budem oduševljen idealizmom mladog njujorškog policajca Serpika i njegovog sizifovskog rata protiv korupcije na radnom mjestu.
Ali, isto tako, često zaboravim da se radi o priči zasnovanoj na stvarnim događajima. Film nam je pokazao beskompromisnog individualca toliko efektno, da ne možemo zamisliti da u našem svijetu stvarno živi takav čovjek.
Njegovo ime je Frenk Serpiko.
2017. godine na Sandens festivalu prikazan je dokumentarni film “Frank Serpico”. Nakon nekoliko decenija, konačno možemo čuti priču od čovjeka samog. I vrijedi svake minute vašeg vremena.
Dokumentarac nam pokazuje privatni život ovog heroja radničke klase. Njegovu ispovijest od trenutka kada je razotkrio korupciju u policiji, pa sve do neminovnog napuštanja Amerike. Takođe, vidimo njegov povratak nakon decenije i kako se ništa nije promijenilo tokom svih tih godina. Serpiko je i dalje bio borac za ideale. Bio je svoj čovjek. Nikada se nije htio promijeniti ma kako čudan bio mnogima.
Dokumentarac je bolan na momente. Posebno kada su učesnici pričali o Serpikovom ranjavanju (kraj filma iz 1973). Serpiko na zadatku biva ranjen u glavu, pa iako je imao partnera pored sebe, pomoć od kolega nije uslijedila. Takozvani 10-13 protokol, kada je policajac napadnut. Najbliže kolege dolaze odmah na lice mjesta da ukažu pomoć. Tek je neki civil zvao hitnu. Kolege su ga ostavile na cjedilu.
Bolno je gledati susret Serpika sa bivšim partnerom nakon svih tih decenija i stav partnera koji nije promijenio svoje mišljenje. Drugi policajac se rasplakao kada je čitao izvještaj.
Niko od kolega nije volio Serpika. Danas, kada živimo u vremenu u kojem su svima puna usta individualizma i promo poruka da budete ono što jeste i dalje niko ne bi pomogao Serpiku. On je oduvijek bio previše svoj. To društvo ne voli, ma koliko pričali drugačije. Uniformisanost, asimilacija su jedini načini koji oni poznaju. A, likovi poput Serpika su smetnja. Anomalija u sistemu.
Život jednog čovjeka je bio uništen. Mit se prepričavao, ali sam čovjek je patio pod težinom istog. Zato je i napustio Ameriku i par godina živio kao farmer na holandskim pašnjacima. Uzgajao je životinje i pokušao ponovo pronaći sebe. Vratio se kući jači nego ikada. Serpiko je u javnim nastupima ne samo ponovo napadao bivše kolege zbog korupcije, nego se uhvatio u koštac sa jednim od najvećih američkih problema – policijskom brutalnošću.
Serpiko je ponovo bio bez kompromisa. Htio je još jednom pokazati da glas jednog čovjeka mora nešto značiti. U dokumentarcu je korišćen jedan od najgorih snimaka koji sam ikada vidio. Video koji se pojavio na društvenim mrežama prije par godina i nikada ga nisam mogao zaboraviti. To je snimak kada pet, šest drotova u šorcevima napada debelog crnog brata na ulici. Lik je bio astmatičar i dok su ga oni pokušavali uhapsiti, ugušio se pod njihovom težinom. Naknadno se saznalo da se nije radilo o nekom kriminalcu, već o uzornom građaninu, porodičnom čovjeku. Možda zato što sam astmatičar i sam, pa ne mogu da zaboravim ove horor scene koje su snimljene usred bijela dana.
Serpiko nastavlja sizifovsku borbu. Ako ste bili ljubitelji filma iz 1973, obavezno odvojite vrijeme za dokumentarac. Iako se vremena mijenjaju, neke stvari, nažalost, ostaju iste.
video izvor: Cinelounge® Hollywood
