KoChe
Petnaest godina je prošlo od posljednje epizode Sopranovih. U međuvremenu smo bili svjedoci „renesanse“ TV serija. Po mom skromnom mišljenju tu se radi o drastičnom padu kvaliteta filmova, a serije su tu tek popunile novonastali vakuum. Naravno da će dobar dramski sadržaj ostati u pamćenju prosječnog gledaoca za razliku od hiljade identičnih kompjuterski generisanih eksplozija koje smo toliko puta vidjeli u filmovima danas.
Deceniju i po je prošlo od finala Sopranovih, serije koja je započela cijeli taj trend „ozbiljnog“ sadržaja na malim ekranima. Koliko god da su dobre te vaše serije danas ni jedna se ne može mjeriti sa Sopranovima. Možda sam pronašao jednu koja je bila dovoljno hrabra da pokuša.
Ispod radara
Totalno sam propustio ovu serije kada se pojavila prvi put. Većina gledaoca je propustila. Prva originalna „Netflix“ serija, nastala u koprodukciji sa Norveškom državnom televizijom je možda i njihova najbolja. Steven Van Zandt igra glavnu ulogu, scenarist je i producent ove serije. Uradio je i muziku. Malo li je?
Malog Stevana znate iz njegove prve uloge kao Silvija Dantea, savjetnika (consigliere) donu Antoniju „Toniju“ Sopranu. Ponovo glumi američkog mafijaša italijanskog porjekla, koji ovaj put dobija novi identitet unutar programa za zaštitu svjedoka i seli se u Lilehamer, Norveška. Serija pokazuje njegov novi život u hladnoj sjevernačkoj državi i njegove stare načine rješavanja problema. Važno je naglasiti da se radi o užasno duhovitoj seriji iako je kriminalističkog žanra. Kako je moguće da ranije nisam gledao ovu seriju?
Mali Stiven je glavni razlog za pogledati tri sezone serije. Ma kako zanimljivi bili ostali norveški likovi, Džoni Henriksen ili kako ga norveške komšije zovu Joni je zvijezda. Taj nastup, takve pokrete licom nema niko. Mali Stevan je bio rok zvjezda, pa tek onda slučajno glumac. Nikad nije ni bio rok zvjezda u pomodarskom smislu jer je napustio Springstina (Bruce Springsteen) prije njegovog komercijalnog uspjeha.
Gitarista koji se politički osvjestio. Dobro je pogledao američku istoriju nakon Drugog Svjetskog Rata i nije mu se posebno svidjelo ono što je vidio. Htio je pomoći običnom čovjeku. Ne kao Springstin, bogati „heroj“ radne klase koji iz svog dvorca pjeva o problemima običnog čovjeka. Mali Stevan je bio na terenu, dao je svoj doprinos rušenju aperthejda (zanemariv kada poredimo sa učinkom kubanskh instruktora i sovjetskog naoružanja). Prošlo je mnogo godina i mislio je da mu je karijera gotova. Tada je dobio ulogu u legendarnim Sopranovim. Nije bio rok zvijezda, ni glumac, uvijek je bio prvo čovjek.
Svakodnevni problemi
Kroz dvadesetak epizoda serije jedna od ključnih tema je migrantsko iskustvo. Što se tiče političkog konteksta serija je možda i aktuelnija nego prije par godina kada je izašla. „Kulturološke“ razlike i scene nastale na istim su najsmješniji momenti. Afganistanac ili čak i jedan Yugović i njihovo uključene u norveško društvo je komično zlato. A užasno ozbiljne stvari.
Američkom gangsteru svako može biti potencijalni poslovni saradnik. Serija prati njegov nezaustavljivi uspon u pitomom norveškom gradiću. Niko mu ne može stati na put.
U drugoj sezoni imamo povratak u Ameriku zbog neriješenih poslova. Dok se norveški protogonisti ponašaju kao najgori turisti, u autu puštaju naslovnu temu Sopranovih „Got Yourself a Gun“. Mali Stevan im kaže da gase to sranje, ne može razmišljati.
Razumljive su mi kritike treće sezone, stvarno su se „raspištoljili“ što se tiče humora i putovanjima po svijetu. Najvjerovatnije je da su ljudi uživali raditi sa povećanim budžetom. Nažalost serija je otkazana nakon treće sezone. Prerano ako mene pitate. Ali makar smo vidjeli pojavljivanje još jednog kolege iz Sopranovih, Polija u ulozi sveštenika. Bio je i gorenavedeni Springstin kao najzaje***iji ubica u seriji.
Ovako nešto dobro se rijetko snima i dovoljno je loše što smo jednom već propustili ovu seriju. Preporuka za sve ljubitelje kriminalističkog žanra i dobrog humora.
